Da li je mala matura odlučujući faktor?

U moru tekstova koji svakog maja i juna izlaze po novinama i društvenim mrežama naišla sam na silne savete, komentare i roditelja i stručnjaka- retko da su bili i jedno i drugo. Ono što sam čitala svodilo se manje više na to da detetu uspeh u životu ne zavisi od toga da li će ići u gimnaziju ili ekonomsku ili medicinsku školu... Ako posmatramo gradivo koje će učiti apsolutno se slažem ali tu se i svo moje slaganje završava. Kod odabira srednje škole najmanje je važno gradivo koje dete uči.

Ono o čemu niko ne piše a o čemu neki roditelji razmišljaju su dve velike teme- pritisak (uz moguće sagorevanje deteta tokom ili nakon srednje škole) i boravak 4 godine u društvu koje nije dobro za dete.


Da krenem redom. Radim kao socijalni radnik pre podne, a posle podne sam psihoterapeut u jednom Novosadskom savetovalištu, radila sam mladim ljudi uzrasta od 15. do 19. godina ali i njihovim roditeljima. Sagorevanje još u srednjoj školi poznata nam je tema na psihoterapiji. Deca često ne mogu da se nose sa količinom obaveza, konkurencijom u odeljenju gde nema onog drugarstva koje pamte starije generacije. Pritisak koji doživljavaju nije nešto sa čim umeju da se nose ili nisu dovoljno zreli za njega ili ih niko nije učio kao da se sa istim nose (nekim veštinama možete naučiti dete u osnovnoj školi da bu mu kasnije bilo lakše). Da bi postigli rezult (obično se odnosi na skroz odličan uspeh) izoluju se od drugara iz osnovne škole koji su po drugim školama, izoluju se od drugova iz odeljenja jer drugačije ne bi imali vremena da uče onoliko koliko je potrebno. U toj izolaciji propuštaju daleko važnije razvojne zadatke za njihov uzrast a to su prvi izlasci, prva zaljubljivanja, prve veze, prva razočarenja, prve cigarete ili prvo alkoholno piće… U srednjoj školi mladi se porede među sobom (prirodno) ne samo po ocenama već i po popularnosti. Ne kaže se džaba "sve u svoje vreme" i neka prva životna iskustva upravo treba da se stiču u tom periodu, jer ako se stiču kanije, osoba će kasniti sa emotivnim razvojem. I onda imamo emotivno nezrele studnete koji na drugoj/trećoj godini fakulteta stanu. Ne mogu više. Ne znaju više ni zašto su upisali taj fakultet i da li ih to zanima a kako su prestrogi prema sebi (da su drugačiji ne bi postigli onaju uspeh u srednjoj školi) ne daju sebi dozvolu da razmisle zaista o tome da li žele da promene fakultet, da li zaista žele nešto drugo. 

Na psihoterapiju nam dolaze njihovi roditelji koji ne znaju kako da nateraju dete da digne glavu od knjige i izađe napolje ili studenti koji na drugoj/trećoj godini fakulteta nemaju više  nikakvu motivaciju da uče jer su u srednjoj školi propustili svu zabavu i šta im je to donelo, u klasi na fakultetu sa njima su oni koji su daleko manje učili ali su još onda redovno izlazili, imali momka/devojku. 


    Na drugoj strani su oni tinejdžeri koji su se vodili time da nije bitno šta upisuju. Tokom osnovne škole roditelji imaju neki uticaj na to sa kim se dete druži, ko dolazi u goste i kod koga dete ide. U srednjoj školi je malo verovatno da će roditelji i znati dete koje se druži sa njihovim a posebno neće znati "ko su mu roditelji" i slično. U adolescenciji osim što se porede, deca se i takmičke, ugledaju jedni na druge i u tom uzrastu je mnogo važnije šta misle o njima vršnjaci nego roditelji. Važno je prihvatanje od vršnjačke grupe, važno je biti dovoljno sličan njima i imati njihovu podršku (za promenu frizure, bežanje sa časa ili prilaženje devojci). Zadatak roditelja je da pripremi dete za život, da ume da se samostalno brine o sebi i da se snalazi u odnosima sa drugim ljudima. Zato je bitno da pri upisu u srednju školu roditelji obrate pažnju na to da li željeni smer ima više dečaka ili devojčica ili je mešovit i šta je to što će njihovom detetu prijati (spram toga kakvo je dete bilo do sada). Da li je dete takmičarskog duha i voli nadmetanja u odeljenju ili pokazuje svoj potencijal najbolje u mirnijem okruženju. 

Nisam pristalica toga da decu treba držati pod staklenim zvonom, međutim četiri godine srednje škole su uglavnom dovoljno komplikovane tinejdžerima zbog njihovih unutrašnjih doživljaja i hormona. To mogu da budu divne godine i svi pamtimo avanture sa odmora, ekskurzija, iz učionica, ako imate mogućnost da i vaše dete stekne slična iskustva podržavam vas sto posto.

Srećno na upisu! 


Photo by:unsplash.com

Коментари

Популарни постови са овог блога

Moj Ubuntu psihoterapijski put

Prevara i psihoterapija

Kako da podigneš samopouzdanje